četvrtak, siječanj 19, 2012
postoje stvari koje ne voliš kod mene
a ja živim s njima.
i nije to tebi tako teško
i nije to za mene ni tako lako
kao što je s obje strane svitanja svjetlo
koje nastaje ili koje nestaje
pred tobom je samo da podigneš bradu
i zaboraviš me taj dan.
a ti moji dani svjetlo su i sjena
raspad sunca, rođenje noći,
ovisi.
no, ja nemam kamo.
i kada me ne trebaš
ja sam uvijek tu.
i u danu i po noći
i da me voliš
i da me ne voliš.
…
i da me ne voliš.
nedjelja, prosinac 11, 2011
biti ću racionalan
pa neću dozvoliti si raskoš
već jednu skromnu ritmičnu jednadžbu
uravnoteženih misli.
proglašavan sam rasipnikom izraza u opisu osjećaja
bahatim posjednikom kolekcije pridjeva
osporavan od znalaca i interpreta stihova
a jedino neskroman bijah
u odabiru ljepote njihovih zvukova
kad nastojao sam ne izgubiti nit koja me povezivala
sa svijetom odakle potječu sve moje riječi.
u tom svijetu
sve počinje i završava jednostavnim sklapanjem vjeđa
kada čini mi se stvaran dodir usana
kojeg sanjam od vremena do vremena.
subota, prosinac 10, 2011
ne želim da uđeš u moj svijet.
u njemu ne postoji ništa da se daruje
ništa što se prodaje
ništa što se očekuje.
a ti sigurno očekuješ nešto lijepo.
nema tu ničega brušenog do bola
ničega uglačanog do sjaja
ničega blistavog ni vrijednog divljenja.
prašina je prekrila to skladište sjećanja
među razbacanim figurama
nezavršena su djela majstora
koji je oblikovao toplinom, dahom, prstima
i stvorio svijet svog stakla
na koji se razrezalo i samo svjetlo.
srijeda, studeni 2, 2011
rođeni bijasmo za ljubav
a sjene su u nama rasle
kao osveta suncu koje je bježalo
sve dublje u raspukline suhih usana
kojima smo se voljeli.
bili smo zajedno ali spremni čekati
svaki na svom zenitu silazak noći
ponosni na svoje sjajne snove i male laži
o sudbini i sreći
pretvarajući se u pustinje.
a ne tako davno
ležeći u travi nebo bijaše sav nam svijet
a mi atomi vječne topline u svemiru
s rukom u ruci dijeleći uzajamno postojanje
i krvna zrnca ispod kože.
ovako bi možda završila priča o meni i njoj.
samo da je postojala ta neka, ta ona.
ovako ni ne postoji priča koja ima takav kraj.
zato još postoji razlog da krvna zrnca pripadaju oboma.
samo tko zna tko je od nas dvoje gdje
i tko je na kojem kraju svijeta
tko u zbilji, tko u snu.
četvrtak, listopad 20, 2011
prošeći naga opet po sobama mojih sjećanja
gorda i ponosna što si uspjela
provući se kao i onda između žudnji mirisa
protegnuti se na krevetu nevidljiva
klizeći linijom svih mojih pokreta
lelujava od dodira
kojima sam te uvijek iznova želio.
pronađi se opet između mojih koraka
kojima žudim da vratim te u zagrljaj
usnama od ugriza i velom od kose
sa svim kapima kože
između topline tijela
kojim si me voljela.
s ogledala izbriši slova svoga imena
u dubinu baci ključeve i požuri stubama
sve dalje od soba kojima šapuću sjećanja
o ljubavi čovjeka koji povremeno svraća
i žene koje više nikad nema.
prošla si sve putove tajni slijedeći je
a sve osim nje čekalo te na kraju svakog puta
otimajući ti zalaske iz zagrljaja
odustajala si od tuđih svitanja
jer nikad to nije bila tvoja ljubavna priča.
svakim dodirom tijela bez topline
poljupcem ovlaš predavala si nježnost
grubim rukama osamljena u zbilji
u kojoj nije bilo snage da opstaneš
sputana, krotka, tuđa.
i kada bi stala nasuprot mene
možda bih poželio riječima predati ti
dio misli kojima te i kako osjećam
i taj bi teret nade nepravedno svalio
na tvoje snove o sreći.
s poklonjenim zlatnim srcem
moji bi stihovi pobjegli od nas
i što bi ti onda rekla ljudima,
a znaš da ih zanima
jesi li pronašla ljubav…
četvrtak, listopad 13, 2011
iz neke točke s ruba njenog do mog svijeta
iz zaklona, iz skrovišta gdje probdije noć
baš usred treptaja ona opet rani me svjetlom
i to vrhom zrake sjećanja
oštrim dodirom u spomen na ljubav.
a u njoj na suprotnim stranama
i danas žive naše sjene
u tim danima zagrljaja
uz obale mora osjećaja
pod oblacima zaborava
i svaka ide svome horizontu
iza kojeg zalazi sunce i nastaje noć
iza kojeg stvara se svjetlo ili nestaje
prije nego sutra se pojavi.
istrgnut iz zagrljaja u kojem snivah
s tom vječnom ranom na irisu
gledam kroz noćne more
kuda odlaze leptiri pismonoše mojih riječi
preko ruba misli koje me prate
u dubine gdje ona počiva.
izgubljena bespovratno
činila se vječnom
predodređena za zauvijek.
petak, srpanj 8, 2011
iza ponoći, obično tada, kazaljke su u slobodnom padu
ka mom izgubljenom vremenu
koje svake noći prelazi prag svijeta sjena
i nepovratno gubi se u tami.
između slojeva sile teže i bljeskova oluje s druge strane grada
usred koraka gdje se sudaraju noć i svjetlo
znam kako zvuči kiša kada se odnekud vraćam u život
k`o da svaka kap ima ime jednog zrnca iz mog krvotoka.
dok svijet putuje kroz svemir prazne ljuljačke ljulja vjetar
a nebeska bića potajno obogaćuju ljude snovima
pripremajući ih za privid radosti, iluzije i sreću novog dana.
i ja znam za sve to…
i za ono što ne može se više vidjeti na razbijenim ogledalima
i ono što odavno ne piše na praznim dlanovima
i za kosu prosutu po jastuku s kapljom parfema na potiljku
i za uzdahe okačene na zavjesama kuda je pobjegla ljubav…
ja znam i kako se voli i kako se bježi,
kako se ranjava tišinom i riječima
no teže od svega je ta mirnoća kojom ubada retorika:
misliš li da me još uvijek zanima kako si?
ne vjerujem da postoji namjera… ali ipak…
srijeda, lipanj 15, 2011
s nekim da sanjaš
treba imati više od zajedničkih riječi...
isto nebo,
konstelaciju zvijezda
i raspored oblaka…
iste trzaje zjenica,
prazninu bjeloočnica,
isti čas treptaja...
otkucaj srca u kojem pronalaziš i svoj zvuk,
miris koji vraća u zagrljaj za kojim čezneš
usne na usni i želju u dahu
zaklon kada nemaš kud…
da sanjaš s nekim treba zaspati
i pronaći svoje buđenje
u nečijem tuđem snu…
srijeda, lipanj 8, 2011
znaš da neću ozdraviti od tableta tišine
namijenjenih meni
jer sve ukazuje da ni operacija na srcu
ne bi ovdje bila opcija.
splet osjećaja jednosmjerno teče
nedostupnim mjestom gdje sam najranjiviji
iako bi oštar rez u samo sjecište sjećanja bio spas,
bar ponekad.
ovako liječenje toplim i hladnim dodirima postojanja
u kojima te nikad doista i nema
izgleda kao igra koja prividno održava
uredno stanje otkucaja
između lijeve i desne strane tijela.
i kada stavim prst na žilu
osjećam kako struji toplina.
kada zatvorim oči
čujem disanje,
kada otvorim oči
tu je praznina.
već godinama svakodnevno
i moj uzdah struji svemirom
i odlazi tamo gdje dijelovi života
izgubljeni bivaju u nepovrat.
a ja da se spasim
imam samo
tablete tišine.
i čeka se čudo…
srijeda, svibanj 4, 2011
u meni, vjeruj, postoji
otuđenost dodira za koje ne znaš
dok sputan pokretima o kojima maštam
za njima iznova čeznem
tišinom noći od koje strepim
a ona nema kraj.
iskoračivši iz kruga sjete
nježno postade obris pa sjena, na kraju tama,
ovisnost dodirima prinudno smijeni
želja da je gledam i potreba da sanjam
bez nagovještaja da mogu ikad biti spašen
kad noć porodi svjetlom u boli
moj povratak u stvarnost
i tako svaki dan.
zbog onog što ne razumiješ o meni
ne osuđuj mi ime
jer tad iz vječnosti dolaze po njega
šapćuće riječi od kojih drhtim.
dok uzdahom ćutim o onom što imah
a odavno nemam
želim samo sakriti lice
u zagrljaj.
ponedjeljak, ožujak 14, 2011
dopusti… ja bih da volim život u tebi
između svih život koje znam
u kojima vrijeme gubim
a zagrljaje čeznem
mirise slutim
sanjam.
dopusti… da budem bez riječi
makar onaj slijepi dio srca
u kojem nitko ne kuca
nikada kao ljubav.
dopusti… da dodirnem obraz
prstom po tragu kojim je prošla
zadnja misao na mene,
da volim sve što nitko
ne poznaje u tebi,
da znam smijem li
još uvijek šaptati
tvoje ime tiho
u sebi.
petak, ožujak 11, 2011
nikada nećeš znati koliko te mogu voljeti
u tišini bez nježnih riječi koje šutim
u tami noći bez dodira ruku kojima čeznem
u mislima koje skrivam a tvojim se tijelom hrane
i sve što znaš o meni privid je niti koje trepere
vežući ovo tkivo s obrisima tvojih snova.
onda kada je tišina napučila vrijeme koje nas razdvaja
bilo je očito da dio svijeta s druge strane tvojih želja
u kojem sam ostao ne znajući što bih
nikada neće dotaći anđeli.
sada, kada je moja stvarnost izgubljena
i sada kada je sva tvoja radost sakupljena
u očima bića preslikanih sa svetih slika
neprežaljeno ostaje što nisam ti dozvolio
da budeš žena
koja me voli.
četvrtak, ožujak 10, 2011
pošao sam ti opet u susret.
daljinom prolazi proljeće
i jutro kroz maglu iznad rijeke.
zadnji mraz leži u našem gradu
visoki prozori stoje u mojim očima.
ulica svjetlima semafora nas razdvaja
između dodira mislima.
mailom ponekad poneka riječ zaluta.
slike izgubljene u mreži ne dolaze.
sati tišine poredani kao stupići uz nogostup.
optužba da te ne razumijem
između potpisanih presuda.
pošao sam ti u susret
istrgnut iz onog davnog zauvijek.
bez želje da budem pronađen
bez namjere da postanem
tvoje nešto izgubljeno...
subota, veljača 26, 2011
ti nikada, baš nikada
ne ideš tragom mojih riječi,
nisi navikla nositi kap
svom izvoru.
a ovdje, odakle one potječu
beskrajne kiše su…
i sve tiše su
one riječi
koje ti ne vraćaš
na moje usne…
srijeda, veljača 23, 2011
kažem si: hodaj…
mostovima od svjetla
preko tame dubina koje tuga nudi
u kojima priviđenja zovu tvoje ime…
hodaj,
koracima po rubu sjena
između nade i očajanja
vremenom koji nestaju na kraju zbilje…
hodaj,
budi veličanstven i budi malen
imaj dio svemira al` budi svoj…
govorim si: hodaj…
pruži ruku, vjeruj, ona te vodi.
hodaj i kada ne znaš kamo
ljubavi te radi, ti si živ…
subota, studeni 20, 2010
dopuštam da jutro ozdravi u sobi mog buđenja
ranjeno od nanijetih uzdaha odbačenih u stankama tvojih priča
umorno od lutanja labirintima uzaludnih nada
s kraja svih naših besciljnih šetnji tamom.
u tom jutru raznijetom po stropu i podu između tračaka svjetla
o načinu kako me voliš pritajene su noćne istine i dnevne laži,
tu između boja kojima život popunjava zidove od radosti i tuge
negdje je i ona nijansa moje sive.
ispiranjem gorčine pod kapima nježnosti iz sjećanja
počinje svako novo jutro tišinom potisnuto iz noći
neotkrivenim drhtajima iz propuštenih zagrljaja
koji nas nikad ne dočekaše na kraju
naših beskonačnih šetnji tamom.
ponedjeljak, studeni 15, 2010
što ćeš ti ovdje na mojim usnama?
ja nemam riječi koje znaš
sada kad zvukovi teško prelaze preko rubova
i ne lome se više na borama osmijeha u dubini kutova
sada kad je svaka kap sline trpka il opora
tu nema baš ništa što podsjeća
na tvoje poljupce.
izgubljen je ovaj svijet oko mene i u njemu ti zauvijek.
svemiri sa strepnjom iščekuju da im dopustim prići
jer moje su zjenice njihova topla gnijezda za snove
i bezbrojna sunca žude da budu mi svjetla
u tami mojih života nakon tvojih dodira.
više nema izbora.
ti si priča bez riječi koje znam.
četvrtak, listopad 28, 2010
ja bih mogao voljeti tebe a da i ne znaš.
iz daleka, iz zaklona tišine.
i biti točka na staklu
biti sjena na stropu
šum na srcu.
ja bih mogao imati neprimjetno lice
sasvim običan pogled
posve slučajan dodir
beznačajan osmijeh.
mogao bih biti bilo tko
ostavljen na tvom irisu čežnje
upleten u dah tvoje strepnje
ili miris kose.
ja bih mogao hodati za tobom a da i ne slutiš
slijediti pokrete tijela ispod haljine
siluetom bokova i leđa
uz vrat do ušne resice
ili biti samo ona jedna kap mirisa
na rubu tvoje tanke
bijele spavaćice.
utorak, listopad 26, 2010
nikako da svane s druge strane srca
po kojoj cijede se sjećanja
kapajući u krv koja mi život nosi
i gdje si u meni tamom sapeta
vezana onim mislima o nekada.
nježne riječi kojima bih mogao prijeći
sasvim sam na stranu svitanja
urezane su zvijezdama na nebu kao tvoje ime
i tu ostavljene na pragu buđenja
iznad ruba svjetla gdje te već sunce dodiruje
ili ispod ruba noći gdje te još sanjam
pod svojim vjeđama.
subota, listopad 23, 2010
na karti mojih nemira
prstom klizim niz zadnji meridijan
upravo preko njenog imena
sasvim uz rub tog svijeta
gdje nikad neću stići.
ispod papilarnih linija osjećam
skrivena čvorišta šutnje i žudnje
kako pulsira u točki sjećanja
njen otkucaj kroz svaki udisaj.
zidovi su od sjena uz koje hodam
beskrajan teret tihih sati koji me prati
izgubljenog u brazdama života
na njenom dlanu.
subota, rujan 25, 2010
ja nisam odmetnuti sin.
u meni svijetle sazviježđa njenog imena
iako pomislim da bih bio tek mali dio svemira
da ne osjećam kako još pripadam njenim usnama.
ja sam član pobratimstva sjena.
saveznik ljubavnih misli i dodira,
zavjetovan tajnim riječima i šutnjom,
bezuvjetno odan njenim malim čarima.
ja sam prognan iz svijeta žudnji i uzdaha,
u vječitoj potrazi za nježnosti koja bi me vratila
na mjesto kojem sva se ljubav iznova vraća
na mjesto kojem se ljubavi pripada.
srijeda, rujan 22, 2010
udahnem dan i poželim da još jače zakotrljam
prašinu tvojih nepravilnih zrnaca žilama,
pustim da me zagrebu sjećanja ispod kože
kao tupa oštrica niz bradu kod brijanja
jer ti ionako imaš moć da iskrvarim čežnjom
kada me naoko nenamjerno raniš šutnjom.
udahnem mrvice života s ruba tvog svijeta
čestice blizine iskopam ispod tvojih stopala
a ti dopustiš da oslijepim od sjaja
dok posljednjim tračkom nade
ne prebjegnem na sigurno od očaja.
znaš da ne pripadam igri dana i noći
svejedno je da li dobivam sumrak ili svitanje
i to što šutim nad svojim ranama
znači da je izgubljena
igla za infuziju koja te vraća u moj život.
nedjelja, rujan 19, 2010
po meni kiši već danima.
i nije to tuga, nije neka sjeta.
samo kiša koja pere lice ali do duše ne može stići,
a tamo su tragovi iscrtanog obrisa tijela
odbačenog udarcem poljupca.
jedan bijaše dovoljan.
jedan na pravo mjesto i taj jedan u pravi čas.
a ljubio sam to lice. ne jednom. ne uvijek. i ne zauvijek.
ipak, rekao bih, bila je iz nehaja.
mislim, ta ljubav…
petak, rujan 17, 2010
prelit će se more preko ruba svijetaprelit će ga noćas moja tužna kappreplavit će me tiho ona teška sjetaiz vodoskoka iskri ja ću postat slap iščeznuti će tad meni znane riječiprekrit će me nebo tamnim plaštem noćipotopiti će jugo sve misli o srećinepoznat će nemir po mene doći i dok jutro svane novim sjajem danana poljima zvijezda izgubit će se tragda prošao sam tuda krvareći iz ranai nestao u svjetlu pobijedivši svoj mrak.
četvrtak, rujan 9, 2010
sa svjetlom otišlo je Sunce, noć je ostala sa zvijezdama,meni osta` hladno nebo moje dušei pukotina kroz koju kapa mjesečev sjaj.prah svjetla pada na dlana kada zgrčim prste u šaku ostaje praznina mojih misli.
gdje je ona?
mekano, mekano na prozoru leluja svilakoju ostaviše njene riječi o ljubavi.dok noć proždire samoćom ovaj moj svijetostajem tami svjetionik na rtu nadekuda prolaze brodovi s teretom snova.i nema načina da promijenim smjer vjetrova ni jedara ni kormila.sve je unaprijed određeno:te hridi su tu da se nasuču sva očekivanjai potonu u dubinu odakle nema povratka...
četvrtak, rujan 2, 2010
nikako nisi smjela doći do tog dijela mog srca ni pod kojim uvjetima nisi smjela ući među niti tajnih želja i prijeći mi preko sasvim mirne vene kojom bi još ljubav i danas kružila zatvorenim krugom bez igdje ikoga. nisi smjela postati mjesto gdje počiva spokoj jer nisi stvorena da postaneš bol ni za tren a to si bila… u predgrađu jednog izgubljenog dana u noći jednog nevažnog svijeta otkucajem jednog zaboravljenog srca koje se nada da nije i njegov jedan sasvim promašen život.
petak, kolovoz 20, 2010
kada pođeš s mog pustog otoka u posljednji tren, na zadnji brod kojim bježiš od sjećanja ponesi ljeto na svojoj koži trebati će ti u danima negativne insolacije ta poneka topla misao. ponesi slike ljubavi ne između nas dvoje već između mora i obale istetovirane vrškom jezika na mjestu kojim se najviše voli na mjestu koje najjače boli kada prijeđeš prstom preko ožiljka sjedinjenja prema irisu mašte.
u brazdi iza broda kojim ljeto odlazi s tobom ostaje tisuće lebdećih kapi u sjaju mirisi crnike istrgnutih ti iz kose i blagi dodiri kojima sam te volio neprimjetno i nježno kao što morska trava leluja oko gležnja u tom moru koje je ispralo svaki dodir usana i stavilo oblog od soli da jače peče svaka rana sjećanja na još jedno umiruće ljeto.
utorak, kolovoz 17, 2010
ja ne očekujem da me vole. žudnja te slatke nježnosti skorena je na dnu duše i ne spavam više radi snova jer sve su iluzije tuđa snoviđenja iako bih trebao, takav naivan k`o dijete koje o njima ne zna reći ni dvije, tri riječi. svoje tajne ne šapćem anđelima slaba su krila da me ponesu ka svjetlu koje prebiva u svakoj zvijezdi. ako ikada iz jedne te točke noćnog neba u boli svitanja porodi se Sunce ima nade da okupana u sjaju s freske nastajanja žene iskorači u moju zbilju naga, baš Ona, darovana za ljubav.
srijeda, lipanj 30, 2010
u svakom pokretu
umislim si da postojim ti u dodiru
iako sam skrivena u pogledu
sjena što šuti
na uglu tvog svijeta
koju valja spasiti s ruba svjetla
jer pod vlasti tame
predosjeća kraj.
i ne bih se osjećao prevaren
niti tvojim poljupcem bio obilježen
da me stisneš u tajnu misao
koja ti u slijepom dijelu tijela stanuje
da se tobom hrani a noću te sanja dok samuje
kako hodaš površinom mora
u haljini koja skriva
da stvorena si od mojih želja.
ali znam da ću jednom otići
tim putem rasutih perli
prepušten s ruba svjetla
tami iza ugla tvog svijeta.
ponedjeljak, lipanj 28, 2010
samo da znaš,
u svemiru svjetovi prolaze blizu
jedan uz drugi
i ne sudaraju se,
samo šute i klize
kao riječi koje se zaglave u grlu
i suze s utegom u prsima…
samo da znaš,
ljudi se dodirnu obrazom uz obraz
i osjete kako drhte
a ipak jedno od drugog odu
kao da ljubavi među njima bilo nije…
i more i vjetar ne mogu jedno bez drugog
ipak se rastanu,
jer vjetar ima svoj put
more svoje struje...
samo da znaš,
život je i vjetar,
život je i more…
četvrtak, lipanj 17, 2010
ako me uzmeš u svoje srce
potajno i bez pitanja
imat ćeš samo pola srca ljubavi.
u drugoj polovici bit će maštanja
propušteni sati nježnosti
zaboravljene riječi o vjernosti
poruke o pripadanju u vječnosti.
s pola mog otkucaja za tebe
s pola života uz tebe
ide i pola srca gorčine.
i kada poželiš cijeli moj svemir
a za jedan njegov dio pokloniš sve
nakon razočarenja ostat će ti
ništa i od pola u srcu ljubavi.
četvrtak, lipanj 3, 2010
sve se jednom opet zatvori u krug.
u krvotoku dan mi dodirne noć
ustajali zrak ponovo uplovi u dah
tišina tko zna po koji put lizne zid, strop i pod
i ostane tu.
u kapi šutnje zarobljen sluteći
putujem ka dnu
svejedno da l` po staklu bit ću ispisan
il` razasut po tlu
naposljetku
u svitanje oživljen ili u sumrak razapet
postavljen na zid ili nečasno sahranjen
u kutu svetišta ispod klecala
ili ispod svojih stihova
ni sto nebeskih koraka
od mjesta gdje odrastaju
anđeli s njenim očima.
petak, svibanj 7, 2010
kada šutim pitam se
tko tada posjeduje moje riječi o tebi
i dok miruju usne ti miruješ u meni
a ja se nadam znacima na nebu i zemlji
da još je nešto tvoje skriveno ovdje.
i uvijek gorko osjetim da te nema
jer ne bi bio tako hladan
da mi šalješ misli o sebi.
šutke prelazim preko pragova starih snova
i prstima po rubu puknutog stakla
iza kojeg blistaju iskrivljena svjetla života.
dok sjene plešu pokraj mene
po rasutim perlama noći
ja ni šapata tvoga imena više nemam.
petak, veljača 19, 2010
prošla si kroz moja dvorišta svjetla
i neke moje sobe tame
u kojima miruju potrošene sjene
gdje bezimene lutke večeraju same
ostatke sjećanja.
prošla si kroz moje zaljubljene misli
između smjena jeseni i proljeća
kroz pore onog što ljubav čini
da se tijelom njena bol osjeća
tjeskobom osamljenosti.
prošla si i prekinula niti
na kojima ovješeni uzdasi rastežu plahte
pa na vjetru i suncu nestaju otisci
ali u noći još uvijek moj dah te
ne ostavlja na miru.
četvrtak, veljača 18, 2010
ja bih ostao živjeti nijem da ti ne dolaziš po riječi
i sam i usamljen da po njih ne silaziš u moj mrak
zarastao u bradu da mi dlanovima ne voliš obraze
i praznih te ruku čekao da ne želiš i te moje hladne dodire.
još bih se naposljetku optužio da sam ipak odustao
i sam sebe osudio na beskrajno čekanje
da mi ti ne vjeruješ i ja bih vjerovati prestao
da si i ti krišom otišla i ja bih zauvijek nestao.
nedjelja, veljača 7, 2010
rekao bih da sam napokon pobijeđen.
sada je kruženje misli izgubilo svoje središte vrtnje.
istrošen je nemir koji uzrokuje diobu neizvjesnosti,
stanje izmjene osjećaja pretvoreno je mirnoćom vremena
u kojem sam oporavljan od ljubavi
u onaj stari, bezpulsni život.
treptaji tu ne pronalaze plavu u nijansama sive
udisaji ne otkrivaju miris kose u nekoj tuđoj
dodirima nepoznat je svaki oblik
između svjetla i tame sakriven je i obris
i ne znam kako ti sada zvuči izgovoreno ime.
zaustavljena su sva zrnca u pijesku, u krvi.
ostao je nedovršen taj zadnji pokret gibanja
koje me uvijek vraćalo tebi, na tvoje usne.
negdje u tom vremenu snova, želja i toplina
stao je onaj neotkriveni, naš perpetuum mobile.
subota, siječanj 23, 2010
u ovom dijelu grada
kuda oblaci vuku svoje teške uzdahe
svjetla se već godinama istim redoslijedom pale
samo da sjete nestane.
u točno određen sat
nebeske niti od prašine se odvoje,
anđeli se otpašu i svoja krila polože,
ljubavnici razmijene dodire.
tu tišine dogone misli od želja i stvarnosti
pomiješane s okusima u kojima si ti
ostavila trag kada si dotakla
usnama usne prije sna.
dok čuvari broje treptaje do ruba svitanja
prebjegavši iz svjetla u tamu klizim prstima
po mjestu spaljena tkiva na usnama
od dodira usana prije sna.
ponedjeljak, siječanj 18, 2010
ja sam namjerno izgubljen davno
ostavljen u sjeni misli koje bole
s puno želja da se i meni osmjehne sreća
koju svatko pronađe u dvoje.
iz okvira pomaknut da ne smetam
smišljenom i spretnom gestom
zamijenjen nekom vedrijom temom
za sve nagrađen potpuno beznačajnim mjestom.
iz sjećanja i s ogledala izbrisan
uklonjen s obrisanom prašinom
ostavljen na pozornici koja meni priliči
da rimujem sasvim običnom tišinom.
utorak, siječanj 12, 2010
život je u snijegu ostavljen trag
na patrolnoj stazi uz granicu
gdje mi vojnici odrasli u sumnji
postrojeni u slutnji
iščekujemo svoj svakodnevni mir i rat.
u sumrak ili svitanje iste su sjene
isti strah od zasjede i riječi molitve
oči sklopljene ili širom otvorene
proždiru tame koje nas progone.
svatko od nas ponekad se predaje
tišinama s ruba uma u kojima nestaje
i svatko zna pokrete za uzlete i padove
u nebesa i ponore.
u sebi krijemo tajne želje
i katkad vode nas opasne namjere
dobra i loša tuđa predskazanja
jer mi smo ta djeca nevjere
i tko će da nas spasi?
nas, vojnike odrasle u sumnji
postrojene u slutnji
koji vodimo svoj mir i volimo svoj rat.
petak, siječanj 8, 2010
još sto ću koraka kroz tamu u kojoj mora biti svjetla
presijava se negdje u kapi sjajem gdje je ostala sreća
tu negdje iza vrata gdje zabravljena diše i miruje sjeta
imam taj ključ ovješen o zlatnoj niti poklonjenog sna.
oči su odavno ogrezle u noći
i vjeđe su teški mostovi kuda bježe tišine
kada svitanja jača od strahova
istresu dan kao iz vreće darova
kojim sam pozvan da prigrlim život takav kakav je.
i tu, malen kao kamenčić na stazi od Mjeseca do Sunca
baš tu, gdje taj silni univerzum treperi od moći zvijezda
ja tražim sliku svog izgubljenog svijeta.
srijeda, prosinac 16, 2009
ja sam ti zaljubljen u more
ali kamo god pogledam vidim potopljene lađe
jeziv smiraj posljednjih zraka Sunca
među ostacima snova.
iako, postavljene na hridi
još visoko vijore zastave moje
iznad njih samo svjetionici
ispod njih galebovi krici
i to mirno i olujno more.
kada stanem pred njega raširim ruke
obuhvatim daljine koje mi ono nosi
osjećam kako me u svoje dubine zove
pa se pitam zašto još i ti ostala tu si
a nisi zaljubljena u to moje mirno
i u to moje olujno more.
nedjelja, prosinac 6, 2009
sjećaš li se gdje sam ostavljen?
s druge strane tvoje kože.
ni tamo gdje se živi, ni tamo gdje se umire.
baš negdje ondje
gdje se samo diše, iščekuje, miruje.
sasvim svjesno naposljetku isključen iz diobe osjećaja
jednim nemarnim pokretom između dva otkucaja
proglašen nevažnim svjedokom putovanja
od ljubavi do zaborava.
darivan s nekoliko usputnih riječi
o tome kako svatko putuje sam
i tako brižno savjetovan
otpravljen da pronađem svoj put.
i sve je to tako ljudski,
ne zamjeram.
dok jutro dodiruje noć još jednim hladnim svitanjem
preko trga gdje se križaju putovi
putuju ljudi jedni drugima u susret
i negdje, nekada, jednom, uvijek se sretnu
oni kojima je suđeno da se vole.
ja sam bio od tebe u ljubav imenom prozvan
i nakon svega znam zašto sam tako osuđen
ali volio bih znati sjećaš li se i ti
gdje sam i kada za tebe bio pronađen?
četvrtak, prosinac 3, 2009
i da mogu prosuti život usitnjen u dane
kao novčiće kojima se kupuje vrijeme prolaska kroz tvoj svijet
i sam siromašan dijelio bih uokolo nježne riječi bez težine
pa beznadan krivotvorio jecaje u molitve
sve da u sebi ne nosim tvoje pokrete dobivene na dug.
ponekada se bojim noći kojima prolaze povorke teških slutnji
kada se vraćaju u mrak suprotnim smjerom od jutra
odnoseći svoj plijen u krhotinama moga mira.
i baš tada osjetim što znači ležati sam
hladne kože ispod koje se bori srce
pa krvotokom raznosi toplinu
u kapima ljubavi koja kruži
tijelom koji nije tvoje
tijelom koje je od onda prestalo biti i moje.
četvrtak, studeni 26, 2009
znaš li koliko traje slobodan pad kroz tišinu
sklopljenih očiju u kojima te više nema,
što znači propadati bez vriska dok umire ljubav,
da li je teško rastati se od tebe koja šutiš
i ostati tako zauvijek.
zar je važno što je izgubljeno na tome putu
kada je neupitno da više nema povjerenja
i sve je sada bezvrijedno
rasuto od snova do suza.
nikada te neću upitati
koliko je uzdaha
zaustavljeno na rubu tvoga svijeta
kojeg sam padajući povukao za sobom
i tako bešćutno srušio.
srijeda, studeni 25, 2009
kada izuješ zlatne sandale
istresi iz njih kamenčiće
pa prošeći bosa po mjesečini
i ostavi trag.
doći ću ja noću
da pokupim taj prah
mada me je strah
jer nemam ništa da mijenjam
za zrna pijeska gdje si hodala
za otiske tvojih stopala.
doći ću ja noću
tamo gdje su ostale
da ti jutrom vratim
te male zlatne sandale.
utorak, studeni 24, 2009
ti nemaš usne koje znaju izdati poljupcem
i nikada me nisi zanijekala pa da budem osuđen
niti si me svrgnutim pogledom prešutno predala
pa ni onda kada si odustala biti voljena.
ipak odavno već slutim da me ne bi imenom zazvala
niti u tamu ispratila svojim nježnim riječima
negdje drugdje ti si ispod zvijezda zaspala
kao na kraju bajke o kraljevni koja prezre prosjaka
dok se pred mojim vratima smjenjuju straže palih anđela
prije polaska u njihov odmetnuti raj.
ponedjeljak, studeni 23, 2009
ležim sklopljenih očiju
u sjeni lunarne svjetlosti
među jastucima na kraju svijeta
tu gdje noć ima sigurno utočište
i svoje posljednje mjesto uzmaka.
u odsustvu boja među slikama
svjestan bivam da među tim negativima
nikada te više neću pronaći
u onim izgubljenim sjećanjima.
davno je prestalo boljeti
što te kroz život gubim polako
dok me dio po dio otpada
i lebdi tišinom kojom nas udaljava
sustav naših mjesečevih sjena.
petak, studeni 20, 2009
prođu sati a da nekada ne izreknem ni riječ.
u svom kruženju oko zemlje i mjeseca
u svom dolasku i čekanju na rubu snova i plača
samo je šutnja od takvog života jača
a ti to ne razumiješ.
i tako dok četiri po četiri puna zvuka zvona s tornja
isprate dio po dio tišine u smjeru svitanja
spasonosno zacvile prve ograde ranoranilaca
i zatrepere svijeće ranih misa zornica.
nakon još jedne noći svatko pronađe svoj put
a ja se nađem izgubljen od sebe.
i ako je to zauvijek, pobjeđuješ.
i ako je to ponekad, bar imaš razloga da likuješ.
ali možda je to samo dok mislim na tebe.
srijeda, studeni 11, 2009
na mjestu gdje svemir pukne na dva dijela
i iscuri svjetlo
baš tamo gdje se susretnu dan i noć na svome putu
u suprotnom smjeru
baš kada postanem utopljenik kojeg povuče noć
u svoje tmine
nedostaje mi netko kao ti.
u doba kada kasni lavež označi vladavinu sjena
i sablasti proigraju između vatre i vjetra
kada se pravovjerni pomole za mirnu noć
a pomorci prepuste zvijezdama
ja bih da budem kraj nekog kao ti.
u trenu kada se dogodi
da izgubim ravnotežu i padnem u sjećanja
da pobijedim strah i ljubav da prevlada
ja bih da me spasi i vrati poljupcem u život
netko kao ti.
u pozadini kiša je sjenama kulisa
iza koje sjećanja život svoj žive
kada se uvečer razreže svjetlo
na moje pritvorene škure.
u pravilu tada se ne znajući provučeš
vjetrom kroz tamu u kojoj želje bdiju
obrazom uz staklo po kojem još srcem
nježno kuckaš.
volio bih da znaš, iako nije važno
one zaboravljene melodije još uvijek postoje
iako ne osjećaš kako se napinju strune
kada dodirnem te nježne misli
po kojima tiho sviram
tvoje ime.
utorak, studeni 10, 2009
nema veze što nisam ja
taj čovjek koji će prijeći preko praga tvojih snova
i povesti te za ruku iz jutra pa opet iznova u sutra
i tako krugom života.
i nije važno što na tebi oči ne ostavljam
već samo tvoju kosu zamišljam
i ne diram ti usne razasute u osmijeh
kojim srce mi rastavljaš pa ga s ljubavlju sastavljaš.
čak i svejedno je što nemam
bar jedan poklonjen otkucaj
od tebe
samo za sebe.
nedjelja, listopad 25, 2009
u posljednje vrijeme nosim neprobojnu košulju
jer srce je iza nje sigurno
i gledam život kroz slojevito staklo
ali to je srce ipak nemirno.
provjeravam tko dolazi i odlazi
no tebe više nema
pretražujem prošlost
mada bojim se svih naših sjena.
ponekad ispustim uzdah
s pogledom unatrag
ili uporno zurim ispred sebe
da uočim neki sretan trag.
i hod po rubu postaje način
da otkrijem u sebi točku ravnoteže
u kojoj ću pomiriti svjetove
svega što me od tebe nepovratno razdvaja
sa svime što me s tobom zauvijek veže.
petak, listopad 23, 2009
večernja utočišta opet su puna magle
i ova uporna kiša oprati će usamljene sjenke
da čiste legnu na plahte u počivališta
kada se vrate sa svojih lutanja.
nakon puno samoće i ja ću se zavući pod perje
umoran od previše sjećanja
i tako bi u mirnom udisanju trebala proteći noć.
još prije sna
od iskrivljenih projekcija uličnog svjetla
sastavlja se obris žene koja odlazi.
sasvim tiho, kao i uvijek, šapnuti ću:
ne idi…
a ona potpuno pripada noći
mojoj prošlosti
i rukama koje znaju
što je ljubav.
četvrtak, listopad 22, 2009
dok se cijepanjem atoma spašava i razara svijet
u jezgri gdje sam oblikovan kao biće koje voli
pokušavam kroz vrijeme hladnih dodira
opstati istovjetan onome što sam bio.
sistemskim jezikom ne znam nabrojati sve riječi koje bole
a jedva iznad pozitivne nule zakopan u ovaj svoj život
kroz dane integrirane u krug koji vode jedan drugom
u nedoumici sam da li je sreća moguća jedino odabirom.
usprkos tome što ne želiš niti jedan moj pokret
jer si uvjerena da nemam duše ispod pokrova kože
u meni srce kuca na mjestu gdje se proizvode suze.
u ovom otuđenom svijetu pravog i živog a raspetog Boga
onaj koji svakodnevno napušta postolje svoga križa da se spasi
moli za tebe.
hoćeš li ti ikada izgovoriti riječi oprosta
da me spasiš
od mene samoga?
utorak, listopad 20, 2009
znao sam…
kada jednom poljubim tebe
u tebi biti će sve žene svijeta,
kao da ljubim kišu
i sve kapi s neba.
ipak sam htio…
osjetiti kako to prolazi ljubav preko usana
mada rastapa boju tvoga imena.
iako ti nisi obična
niti sam ja izabran
znao sam…
kada poljubim tebe
biti će kao da ljubim kišu.
tebe u svim kapima s neba.
ova će noć tebi donijeti bol a ja ću biti daleko
i neću te držati za ruku niti cjelivati po čelu,
zbog svega što sam propustio nemam to pravo ni privilegiju.
znam kako tamom prolaze strahovi i ostavljaju breme teških misli
a ja nisam kraj tebe da te u zagrljaju uspavam
kao ti mene nekada.
nisam ostao da u noći sakupljam toplinu tvojih udisaja
i borim se protiv svih mojih sjena.
nikada neću dozvati tog dječaka
koji je pronašao svoje ime
tamo gdje sam ja odustao.
nedjelja, listopad 18, 2009
ja bih da šapnem tvoje ime
ali je noć ranjiva na zvuke
iza opne beskrajne tame
izgubio bi se glas.
i tako teško pronalazim riječi
koje u meni umiru ili žive
i sve je više tog tamnog neba
koje stoji između nas.
dugo već traju tišine
kroz koje putuju slutnje
i zaboravljen je nemir
koji redoslijed misli presijeca,
dok ti prvim dodirom jutra
zahvaćaš snena usnama ljubav
meni se otvara pogled
i na onu tamnu stranu Mjeseca.
petak, listopad 16, 2009
u onaj čas kada prestade vjetar i umiri se moj svemir
a ja prestadoh da drhtim i nastavih da se nadam
kada započeh da sanjam i osjetih ljubav
da li si sa mnom bila ti?
usred tišine koja mi ispuni rane
i spram milosti koja rastjera tuge usred tame
kada spoznah da je život kap Ljubavi vječne
da li si to sa mnom bila i ti?
i onda kada imah zatvorene oči da spriječim suze
kada bijah željan daha a bez mrve svjetla i kapi boje
vrati me blagi dodir ljubavi u život
da li si to bila ti?
srijeda, listopad 14, 2009
što znači biti ime koje više ne izgovaraš
i zaboravljeni živi čovjek među tim slovima
skriven iza stihova koje sada prezireš
namjerno odbačen s pogrešnim danima.
koliko dugo traje oporavak nakon svjesne zablude
i silazak s bezvrijednom prašinom obećanog neba
ponovni povratak na mjesto bezuvjetnog polaska
u čas kada je izrečeno da te netko takav treba.
kako se može prikriti čežnja i ne otkriti postojanje disanjem
odgonetnuti tajnu od kojeg se dijela ljubavi umire umjesto da se traje
zašto se opet nakon svega ja osvećujem pisanjem
umjesto da ponovo postanem te vrijedan nakon potpune predaje.
nedjelja, listopad 11, 2009
bliskost uživa u dodiru
mekanom tišinom obavijena
u prostoru bez riječi
u mirisima čežnje
u drhtajima žudnje
u pogledu snenom
u poljupcu žednom
u spoznaji da je ljubav zaposjela noć
zasjela na prijestolje da vlada
i da se raduje očima
koje
vole
te
petak, listopad 9, 2009
u predznacima kiše na rubu neba
sprema se agonija posljednjim danima zakašnjelog ljeta
namamljenima u zamku prolaznosti
u namjeri da se spase.
baš negdje u toj ravnini večeras nađem se i ja.
iako nekako nije mi tu mjesto i nikako nije pravo doba
za ostati zatvoren u krugu misli
dok zadnji topli vjetar žudi da me okruži i da mu se predam.
već sutra, kažu, promijeniti će se vrijeme.
moje okruženje pristati će na kompromis,
ma pristati će na sve samo da se oda melankoliji.
i ti da dođeš pa u namjeri da me spasiš od nje
zatražiš moj bezuvjetni pristanak na zaborav
znaš da se ne bih odrekao sebe.
jedino što imam šarene su kuglice sjećanja
i toplinu na obrazu ostavljenu jesenske večeri
kada umrlo je jedno zavedeno ljeto
na samom rubu ovakvoga neba.
srijeda, listopad 7, 2009
postoji točka u kojoj je zapisan naš ponovni susret
sjecište dolazaka i odlazaka naših rastavljenih duša
određena potrebom za srastanjem kada prihvatimo jedno drugo.
u toj projekciji života središtem vrtnje sljubiti će nam se lica
i postati ću pred tobom sasvim razotkriven i bez stida.
na rubu svemira koji putuje kamo želi
svome novom početku ili kraju, nebitno,
mi nećemo imati tuđa tijela niti otuđenje želja.
tu ćeš me prepoznati dodirom prstiju po obrazu
toplinom usne na usni
i znati ću da došla si po mene
kada mi nježnim dahom kažeš:
napokon... to si ti…
utorak, listopad 6, 2009
ne želim da te pretvorim u moje stihove o ljubavi
jer vrijeme je sa mnom u igri i nema milosti
previše znam tajni u tami da se izgubiš
u mojoj igri znakova, riječi i dodira da se umoriš.
ja ne želim da mi oblikuješ usne i da ti tako šapnem ime
jer u vrijeme buđenja i ti ćeš se opet rascvasti u proljeće
a ja ću ostati bez daha ispod površine povučen u dubine
hoću da te sačuvam u tvojoj mladosti zato ne osluškuj
ja ne želim draga, nakon svega, da ti opet šapnem ime.
na kraju sakupim sve svoje izrečene riječi o ljubavi
prosute i pred onom koja nije znala kamo bi s njima
pokupim ih kao komadiće vitraja
svojim golim prstima.
potom posve tiho koraknem ka zbilji
kao monah kad zatvori vrata crkve za sobom
i odvaži se s kapljom svete vode izaći iz mirisa tamjana.
tu gledam kako se to uspinje i propada život
kako bubri ovo moje tkivo i iz čega se rađaju misli,
na kraju shvatim kako ljubav ima moć da stvori život
i mogućnost da kao cvijet između dva kamena nestane…
subota, listopad 3, 2009
misliš da je lako pobrojati zvijezde
a biti izgubljenog neba
rastočiti more u kapi kiše i zrna pijeska
a ne moći sakupiti prste
preploviti svijet do njegova kraja
a biti zaboravljen od vjetra
misliš da je lako pogasiti svjetionike
a ne probuditi se jutrom
znati kako se slažu boje u sumrak
bez oblaka i sunca
sklopiti oči i biti bez slika
a imati te u sjećanju
petak, listopad 2, 2009
posve prazan stan.
na podu sjena prozora
na stolu ključevi.
zavjesa u pokretu
bila si nekad tu.
sačuvana u nježnosti
odsjaja na ogledalu
titraja na irisu.
zastala u koraku
skrivena u uzdahu.
odškrinuta vrata.
sat na ormariću
dubok rez u sjećanju
trak svjetla po krevetu
jecaj ostavljen na dnu.
četvrtak, listopad 1, 2009
prosuo sam boje po pločniku sna
one više nisu moje otkad njime prolaziš ti
ostaju otisci stopa kao neizbrisiv trag
bila si noćas ovdje u srcu mi utisnut znak
u srcu mi ostavljen nemir, uspomena i bol
a bila si tog srca svemir
nebo srca mog
srijeda, rujan 30, 2009
ja bih već da se vratim u svoj svijet
no ostao sam na putu srca
koje je voljelo moje oči
i baš tu pukla je ta zadnja nit
koja bi me vratila kući.
i često pomislim što radim ovdje
izgubljen i ostavljen
ušutkan i umrtvljen.
ovo nije moja Mliječna staza.
šutim kao Mali princ s krajem niti u ruci
koja bi me vratila kući.
utorak, rujan 29, 2009
jednom ako opet dogodi se ljubav
između valova,
tamo gdje se rađa i gdje umire tišina
gdje smo pronađeni ti i ja,
u nekom novom vremenu snova
i neispunjenih želja,
na razmeđi stvarnih pokreta
i zamišljenih dodira
pusti da se igram morem.
dolascima i odlascima kapi i zrna
tijelom da ti načinim trag
pa usnama svaki djelić tvoje
da zamijenim svojom kožom.
i postanem ti,
kada osjetiš da ja,
više ne znam tko sam.
nedjelja, rujan 27, 2009
u praskozorje kada mi se učiniš stvarna
nad gradom u rascvjetanim ružama vjetrova
na nebu u znakovima od crvenih oblaka
na zemlju spuštena sa suzama anđela
na licu u mekom dodiru usnama
zadrhtim kao da sam opet tvoj.
u to jedno svitanje kada se pronađem
u sudbini vječnih putnika
u žudnom zagrljaju ljubavnika
u očajnom sjećanju gubitnika
zadrhtim kao da sam opet tvoj.
dok snovima teturam iz noći izgubljenih mirisa
odbačen s oboda rotacije kuda kruže mi sjećanja
buncam na jastuku sam među nepoznatim otiscima
i zaveden igrom svjetla i sjene među zavjesama
zadrhtim kao da sam opet tvoj.
petak, rujan 25, 2009
pogasim svjetla uz koja svako večer živim
time prešutno dopustim da opet dođeš
u tisućama iskričavih sjećanja
pa ti krenem u susret mislima praznim
kojima ti si i onda otišla.
bojim se kako nećeš prepoznati srce
koje je rane sahranilo pod ožiljcima
jer sam otisnuo svoje jedino lice
na dlanove izgubljen između maštanja.
i kidam dijelove noći
umjesto haljina željan dodira
lažem si a znam da nećeš doći
ni noćas na moju stranu svemira.
srijeda, rujan 23, 2009
teško je bilo prihvatiti da nemam namjeru posjedovanja tvog tijela.
sada shvaćaš da me s tobom veže neopipljivo tkivo
i osjećaj uzajamnog posjedovanja misli
nadopunjavanih osjećajima kroz koje trajemo.
naučio sam živjeti bez straha da ću te izgubiti
jer ne doživljavam te više samo dodirom
iako bez tebe znam da drhtim
no nećeš nestati jer postojanje isključuje rastanke
dok nosim te u sebi u još jednu jesen.
ovdje, predosjećaj kiša živi iza brežuljaka.
od tamo pristižu oblaci da me slome sjećanjem.
prošlo je vrijeme ruža i prestaje moje doba mirisa.
ti bi željela da još jednom preživim,
u nekom drugom da pronađem svoj život
a ja razbaštinjen od blagodati snova
ostajem vjeran da ću po onome što jesam biti suđen.
iako ti ne dajem ljubav
vjerujem da ću biti pronađen
i spašen u vrijeme milosrđa.
utorak, rujan 22, 2009
sakrila si se iza zavjesa koje njišu tišine
zaborav pritiskujući na grudima da prikriješ ožiljke
i rijetko još uzdahneš da te ne odaju
otkucaji srca prošlost kada dotaknu.
s dlana izbrisala si crtu da nikada više ne dotakne
brazdu života iz kojeg si prognana
u kojem umiru zvijezde od praskozorja do sutona
kao što si i ti u samoći znala.
i još bi voljela da nikada nisi spoznala
riječi otkrivene u pjesmama
od kojih bi bila ranjena i ozdravljala
na putu odrastanja.
napokon je pronađeno sunce koje ima stalnu putanju
i mjesečina koja nježno odvodi u san
zidovi koji grle tvoje disanje
iza zavjesa koje njišu tišine.
ponedjeljak, rujan 21, 2009
neke je riječi pregazila šutnja
otada su tišine u nama izgubile sjaj
misli se nijeme raspale bez zvuka
usamljeni sa strepnjom dočekasmo kraj
naše bogatstvo jedno u drugom
postade prokletstvo dana što se gube
kada razdvojene život uspava tiho
pa požele da umiru umjesto da ljube
i kada istrgnuti iz zagrljaja dvoje
svatko svojom stranom čežnje se skriva
umjesto da noćnim nebom jedno drugo zove
ljubavi u nama zašuti i sve dalja nam biva.
petak, rujan 18, 2009
jesen će opravdati sjetu mojih misli,
jesen u tvome parku, jesen u našem gradu.
i bez suza kiše će ovlažiti lice,
suze zbog tebe i te duge jesenje kiše.
osamljen upuštam se kroz poslijepodne
šetnjom mislima i u mislima s tobom
o jeseni ne tako davnoj.
e, da mi sada barem vratiš ruku u svoj dlan
da postanem posredan dio krvotoka kroz srce
koji vraća život kako to ljubav čini.
ali još su koraci kroz park zalutali u jeseni
i kapi su na licu zaboravljene između sjećanja
jesen je opet izgubljena u meni
a ja sam zastao u njoj s tobom u mislima .
srijeda, rujan 16, 2009
u meni posljednje valove smiruje obala
dok te čekam s novim mislima
i ne želim otići dok se ne vratiš
prepun straha od propadanja
mojih dana i noći bez tebe.
ovisno o točki gledišta
ti ostaješ i blizu i daleko
ovisno o mjestu stajališta
tebe sakriva i tama i svjetlo
ovisno o tome što u tebi još postoji
ja sam opet pronađen ili izgubljen za vječno.
i što je život ako ne umiranje
u slijedu suza kojima započinje rađanje
novih rana u tkivu vremena
dok te čekam s tužnim mislima
beznadan od propadanja
mojih dana i noći.
ponedjeljak, rujan 7, 2009
treba li brojiti pokušaje vraćanja u život
obećavajućim mislima ili tek slutnjom o sreći.
krenuti a ne znati gdje
kada se dogodi dan i izgubi noć.
na prepad ulovljene naše sjene
pohraniti u dvorište samoće da plešu po zidu
i misliti kako tako zauvijek pripadamo jedno drugom.
ako se ne varam
sjećanje je kancerogeni dodir lažnog iscjelitelja
koji napada i razara sve što pokušavam vratiti u život
a bijaše: čovjek, ljubav, povjerenje.
nedjelja, rujan 6, 2009
dok spavaš
putujem noćnim nebom
nošen jesenjim vjetrom
do krošnji tvoga parka
da u njemu ostanem
ne da te budim
niti da te zovem
samo da slušam
kako dišeš u snu
ne da te imam
niti da te gubim
samo da te sanjam
tišinom da te ljubim
u dubokoj noći
kada zublje od samoće gore
u prljavom kutku zbilje
stružući rastopljeni vosak
sanjam kraljevu kći.
u toj istoj noći
dok izgubljeni netopiri
strahuju od svjetla
opstajem milosrđem
usputnih pogleda.
pognem glavu kad po podu zašušte
rubovi haljine kroz sjećanje
iza brzih koraka zatvore se odaje.
s druge strane tajnih vrata
znam, i ova se noć
njoj na dar predaje.
petak, rujan 4, 2009
sumnjaš da se skrivam u tišini
u kapima što ispiru zlato
da lelujam kroz ovu jesen
i titram na rubu trepavica
iako sam ono što je zaboravljeno
na usnama osušeno
s ključevima na dno džepa ispalo
kao dugme u lokvu otpalo.
sve to podsjeća me
da sam tvoje izgubljeno vrijeme
upropašten pokušaj ljubavi
i uzaludan ocean nježnosti.
znam da me više nema
tamo gdje tvoje srce kuca
već sam dah što nestaje
na staklu prozora
iza kojeg spavaš.
srijeda, rujan 2, 2009
u noći često izgubljen u svemiru snova
pod teretom svijeta spuštenim na vjeđe sanjam
dahčući pred očnjacima prošlosti da bježim
ustvari potan u klupku ležim
na traku mjesečine.
i sve tako od kada te nema.
vezicom tišine omamljen i sapet
gurnut u misli da konačno prebolim
otišla u vjeri da ću presahnut ako šutim
a ja dopuzao na rub tame da vidiš
još možda bi da živim
i možda da volim.